Jugovići, nadmorska visina 1500 metara, selo gdje se pogled gubi u beskonačne predjele brda, planina, visoravni, koji se graniče sa nebom. Odmara oči, a mnogi kažu i dušu.

Boro Tomić, mladić koji ovdje živi, na pitanje šta mu je najljepše u  selu, jednostavno odgovara, da je to činjenica što je on rođen ovdje i što je svoj na svome.

Želja da radi na svom ognjištu, đedovini, a ne za privatnike, pobjeđuje nespornu dosadu koju stvara nedostatak ljudi u gatačkoj površi, a ono malo ljudi što je ostalo, često je zaboravljeno od ostatka svijeta, naročito upravo od onih koji su odgovorni i plaćeni da brinu o svakom građaninu ove opštine.

Rijetke su prilike kada se u Jugivićima okupi 30-ak ljudi kao što je to bilo u ponedjeljak 13. juna 2022. kada je obilježen Trojčindan, slava Hrama Svete Trojice.

Mala kamena crkva na vrhu brda, uz koju odnedavno stoji i novosagrađeni parohijski dom, prkosi vremenu i kao što Boro iskreno reče, još uvijek okuplja Jugovićane i mještane ostalih sela, jedino ona.

Nije rezigniran ali jeste razočaran, ističe da bi bilo drugačije da se u proteklih 30 do 40 godina ulagalo u putnu infrastrukturu, misli da bi onda sasvim sigurno u gatačkoj površi sada bilo više ljudi.

Put loš, malo nasut pred slavu i to samo od Kokorine do Jugovića, ali ipak neki, malobrojni doduše, redovno dolaze.

Trogodišnji Đorđe koji često dođe sa roditeljima, kaže da mu se sviđa selo i crkva. Ističe da se pričestio.

Bilo je još mladih ljudi, čiji su preci sa ovih prostora. Neki su stigli i iz inostranstva, kao što je mladi košarkaš Obrad Tomić, koji trenutno igra u Makedoniji. Brat za njega šeretski kaže da se „nije uobrazio koliko je mogao“.

Slijedi najteži posao, koševina koja sada traje oko 15-ak dana, uz bolju mehanizaciju, koju uglavnom imaju.

Zime su ovdje teške, snjegopadne, zimi svjetlo gori samo u nekoliko kuća, a ukupno 10-oro ljudi zanoći. Kako u Jugovićima, tako je slično i u Kokorini, susjednom selu.

Ljeti dolaze ljubitelji prirode, svog doma i ognjišta, iz dalekih krajeva, i tu provode ljetnje dane i noći u potpunom miru sa okolinom, ali i samim sobom.

Ova bogata prostranstva nisu potpuno zaboravljena, mada jesu u zapećku. I ko je bliže istini, Bogu, oni koji se guše u gradovima i time se ponose, ili oni rijetki, kojima su i dalje najbolji prijatelji životinje i biljke.

Kažu ne bi mijenjali svoju slobodu za život u nekoliko kvadrata. Ali bi mijenjali odnos prema njima, odnos državne i lokalne vlasti, kojoj i oni privređuju.

Bile bi dovoljne i motorne sanke, kao pomoć zimi, a ne bi se ljutili ni da im put poprave, koliko toliko. Ovo poručuju političarima, kome drugo. Ovaj put posjetili su ih zamjenik načelnika opštine Gacko Siniša Mandić i poslanik u narodnoj skupštini Maksim Skoko.

Ne traže ništa, samo ono što im pripada. Pravo na život dostojan čovjeka, traže poštovanje, kao što oni poštuju svakog dobronamjernika koji svrati, ponekad i zaluta, u ove prirodom ogrnute krajeve.

Ugoste i crkvene velikodostojnike, političare, svi su dobrodošli. Komšije posebno. Mladi ljudi, naravno. Uvijek spremni za lijepu riječ, o čemu govori i kratka reportaža ( link ispod teksta i slika), koju smo napravili povodom slave.

Svetu liturgiju su služili sveštenici Aleksandar Gajić i Jakša Okiljević. Tom prilikom pop Gajić se obratio vjernicima.

Priču ćemo završiti sa nadom u bolju budućnost, razgovorom sa malim dječakom, u koga su sve oči bile uprte. Da li što je najmlađi bio, što je sladak i simpatičan, što je on simbol nade, vjere i ljubavi u ove krajeve… Najvjerovatnije sve to zajedno…

Možda su suvišne riječi, možda su previše… I slike govore mnogo. Ali najvažnija su sjećanja, uspomene koje ostaju. Zato, dođite, poručuju Jugovićani, domicijelni, oni koji su ostali svoji na svome.